Glumci najviše vole festivale u Vukovaru i Zagvozdu

Poznati glumac Željko Koenigsknecht Keno rođen je 12. veljače1961. u Vukovaru, a zbog očevog posla obitelj 1971. seli u Zagreb. Glumu na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirao je 1983. i odmah dobio stalni angažman u Kerempuhu. Proteklog tjedna je gostovao u Hrvatskom domu u Vukovaru sa satiričkom monodramom Izumitelj. Bila je to prigoda za razgovor.

Sa deset godina starosti odselili ste se iz Vukovara, a jesu li sjećanja iz djetinjstva još prisutna?

- Ma prekrasna su. Najviše se sjećam mirisa Dunava, mirisa koga nema nigdje na svijetu. Često sam s roditeljima i rodbinom cijelo ljeto provodio na Dunavu. Dobro pamtim i neke osobe iz osnovne škole. Nazvao me Martin Alagić, prijatelj iz osnovne škole, nekadašnje Ivo Lola Ribar, danas Dragutina Tadijanovića. Htio je da njegovom sinu potvrdim da se poznajemo. Rekao sam djetetu da sam s njegovim tatom išao u školu, kako mu je tata bio super, a zapravo je Martin u školi od mene prepisivao, ali me i čuvao od starijih učenika koji su me htjeli tući. Bila su to lijepa vremena, lijepo smo se družili i igrali ljepše nego što se djeca igraju sada.

Jeste li već u osnovnoj školi odabrali životni poziv?

- Vjerojatno jesam. Još sam u vrtiću počeo s recitacijama i igrokazima. Tete su često išle na seminare, a jedna od njih ostala bi čuvati djecu. Obično bi s nama ostala starija teta Jelka, baka našeg poznatog voditelja Mislava Togonala. Jedino je kolegice pitala jesam li zdrav i u vrtiću. Jelka bi okupila djecu iz svih skupina, napravila veliki krug i svi bismo sjeli u stolice, a ja bih pričao, zapravo sam izmišljao priče o Staniju i Oliju i pri tome glumio. I kad tebe smo u dvorištu organizirali kvizove. Prije dva mjeseca našao sam ta pitanja i odgovore.

Kako ste se snašli u Zagrebu?

- Otac je bio sindikalac i u Zagrebu je dobio posao, a roditeljima se bilo teško odlučiti na odlazak jer su cijeli život bili vezani za Vukovar. Sestri gimnazijalki bilo se najteže priviknuti na novu sredinu. Često sam se vraćao ovamo baki i djedu, rodbini. Nekako sam se priviknuo na novu sredinu. Malo su me zafrkavali zbog slavonskog dijalekta, specifičnih vukovarskih izraza kao što su pertle, kalj...

Više volim kazalište
U Zagrebu ste počeli i profesionalnu karijeru.

- Već sam u petom razredu u školskoj zadaći napisao da ću biti glumac i to velikim tiskanim slovima. Tu sam zadaćnicu zadržao i sačuvao do danas, a učiteljica mi se žalila kako nikada nije mogla pronaći tu zadaćnicu. Taj je tekst otisnut i na plakatu moje autorske predstave Na plavoj žalosnoj varalici. Studij sam završio u roku, a već na trećoj godini su me vrbovali u sadašnjem satiričkom kazalištu Kerempuh i u četvrtoj sam godini odigrao više predstava nego što su moji profesori u pola svog života. Igrao sam do sada u 4.500 predstava. Nakon deset godina u tom kazalištu 1993. sam otišao u samostalne umjetnike. Napravio sam monodrame Na plavoj žalosnoj varalici i Profesore, dajte dva. Osnovao sam i vlastitu grupu Teatar komedije Jazavac, no napravili smo svega dvije predstave.

Zašto ste otišli iz Kerempuha?

- Radio sam stalno s istim ljudima, čovjek se uljuljka i počne raditi po nekom mehanizmu. Mjesečno sam igrao 36 predstava što je ogroman broj, petkom i subotom po dvije predstave. Svaku sam večer morao ići u kazalište, često tek tamo saznao koju predstavu igram pa sam se počeo osjećati kao stroj. Sada u prosjeku radim dvije premijere godišnje i igram u 15 do 20 predstava mjesečno.

Glumili ste i u televizijskim serijama, imali i filmskih uloga.

- Ranije sam više glumio na televiziji, no poplavom sapunica čovjek se pomalo svega toga zasiti. U filmovima imam puno sporednih uloga i dvije-tri glavne. Kazalište je napornije i zahtjevnije, a s druge strane znaš točno što radiš. Imaš probu od 2 do 4, navečer igraš predstavu. Koliko god je stresno jer izlaziš pred publiku pred 500 ljudi, imam neki staž i mogu to progurati. Film je prilično neorganiziran, valjda švapska krv u meni proradi i to me jako iznervira i izbezumi kad sjediš i čekaš tri sata da netko namjesti reflektor. Više sam se orijentirao na kazalište i mislim da ću tako duže živjeti.

Kolači s tavana

U kojoj ste se ulozi nabolje snašli?

- Teško je izdvojiti jednu od stotinjak uloga u kazalištu. Od predstava bih sigurno izdvojio Aplauz žalosnom varalici koju sam napravio kao dio prijamnog ispita, a odigrao sam ju preko 1.200 puta. Jako mi je draga uloga činovnika u Pljuski za što sam dobio više nagrada. Draga mi je i Buba u uhu, tu je i uloga dr. Bernarda Dracha u Šovinističkoj farsi, uloga Kačkarjova u Ženidbi…

Koja Vam je od brojnih nagrada najdraža?

- Prve nagrade uvijek su najdraže, a možda mi je ipak najdraža nagrada Hrvatskog glumišta za Pljusku. Draga mi je i ona koju sam dobio 1989. Zvala se „7. sekretara SKOJ-a“ i bila je u bivšoj državi najveća nagrada za glumce do 30. godine života.

Kako biste ocijenili Festival glumca u Vukovarsko-srijemskoj županiji?

- To je fantastična zamisao. Mi glumci taj festival jako volimo. Može mu konkurirati samo onaj u Zagvozdu. Dođem ovdje i sjetim se kako je to kad komarci bodu, podsjetim se kako je jesti čobanac i slavonske kolače s tavana.
Jasenka Vrdoljak