Ima li nasilja među vukovarskim učenicima?

Na pitanje je li u porastu broj nasilja među djecom i mladima ili se u javnosti samo stječe dojam da takvoga nasilja ima sve više budući da se o njemu češće govori i piše, dobili smo odgovor Policijske uprave vukovarsko-srijemske gdje piše da je policija od početka godine do kraja rujna zabilježila 101 kazneno djelo čiji su počinitelji maloljetnici stari između 14 i 18 godina dok su u istom vremenu prošle godine zabilježili 99 takvih kaznenih djela. Na području Policijske postaje Vukovar ove je godine zabilježeno 15 takvih kaznenih djela, sudjelovalo 29 počinitelja, a lani su 16 djela počinila 22 maloljetnika. Najčešće se radi o kaznenim djelima protiv imovine, krađa, uništenje i oštećenje tuđe stvari.

Na naš upit o načinima kažnjavanja počinitelja mlađih od 14 godina, policija odgovara da se prema takvima ne primjenjuju kaznene odredbe. Da je to tako, svjedoči i bizarni zagrebački slučaj prije 15 godina kada je dječak star 13 godina ubio taksista i ostao na slobodi. U Hrvatskoj je prošle godine zatvorska kazna izrečena za samo 13 osoba mlađih od 18 godina pa se i kod nas javljaju inicijative za pooštravanje sankcija prema maloljetnim nasilnicima. Zakon o sudovima za mladež propisuje da se protiv mlađih maloljetnika starih od 14 do 16 godina mogu izreći samo odgojne mjere, a starijim maloljetnicima, 16 do 18 godina, prijeti 6 mjeseci do 5 godina zatvora, iznimno 10. Uz to, maloljetnim počiniteljima mogu se izreći i sigurnosne mjere, poput obveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti, zabrane upravljanja vozilom i slično. Zgrožen aktualnim zločinima mladih dio javnosti propisane kazne smatra nedostatnima.
Pedagozi, psiholozi i suci za mladež protive se povećanju represije smatrajući da bi zatvor trebao biti krajnja mjera jer počinitelji iz njega uglavnom izađu kao kriminalci. Stopa je kriminaliteta među maloljetnicima oko 20 posto čime smo još uvijek ispod europskoga prosjeka, ali neki tumače da je to stoga što se ne prijavljuju svi slučajevi nasilja te da je stvarno stanje gore. Pretpostavlja se da svaka četvrta osoba starosti 10 do 14 godina trpi neki oblik nasilja.

Ulične bande

Pobornici strožih kazni mogu se pozvati na Veliku Britaniju u kojoj je samo lani zatvoreno 2.900 djece mlađe od 18 godina, a u zatvor mogu i djeca između 10 i 14 godina. U Americi maloljetnik može biti osuđen i na doživotni zatvor.
U Francuskoj je potpuno zabranjeno kretanje maloljetnika noću, a maloljetne osobe učine 34 posto ukupnih kaznenih djela. Motivi su im ponekad bizarni. Pljačkaju da bi kupili hamburgere i sok. Psihološki formirani u kulturi spektakla s obiljem krajnjeg nasilja, oni ne doživljavaju ljudsko tijelo, pa ni svoje, kao nešto ranjivo što se može trajno uništiti. Djeca napadaju žrtve svom žestinom kao da će nakon napada igra početi ispočetka kao na filmu i u dječjim računalnim igrama gdje junak ima više života. Sociolozi obično navode da je porast i učestalost kriminaliteta povezan s rastućom socijalnom nesigurnosti cijelih slojeva stanovništva. U nekim državama organizirane su dječje vojske kao u Sijera Leoneu gdje djeca ubijaju s nevjerojatnom lakoćom, a za nagradu dobivaju drogu i trofejno oružje. Ulične bande i dječja delikvencija nastaju iz dosade i narušenih društvenih vrijednosti u kojima se kriminalci i zločinci voze u skupocijenim automobilima, a pošteni radnici ne mogu dostojno hraniti obitelji, smatraju sociolozi. Poruka je to učenicima da se do boljega života ne dolazi radom i znanjem, nego nekažnjenim nasiljem.

Bez roditelja ne možeš noću van

Našu je javnost prošle godine šokiralo premlaćivanje i smrt Luke Ritza (18) u Zagrebu i potom tragedija Josipa Klasnića (16) u Vinkovcima koji je također umro nakon što su ga pretukli vršnjaci. Vijest da su u Drnišu učenici pretukli profesora, bila je iznenađenje samo onima koji ne znaju da učitelji obično ne prijavljuju da su dobili batine od učenika zbog srama i općega stava da nitko ništa ne može riješiti. Jedna je učiteljica ravnatelju priznala da je dobila batine tak nakon što su se na internetskim stranicama pojavile snimke kako ju tuče učenik. Naša je Srednja tehnička škola Nikole Tesle bila poprište masovne tučnjave između 12 učenika u kojoj su ozlijeđena 2 učenika. Nedavno su u Privlaci učenika 4. razreda osnovne škole brutalno pretukli vršnjaci. U vukovarskoj je školi nedavno učenik osmoga razreda u školskom zahodu davio učenika petoga razreda, no spasili su ga ostali učenici. U Vinkovcima su viđali osnovnoškolsku djecu kako pse vežu za prugu, a potom mobitelima snimaju stradavanje nesretne životinje pri nailasku vlaka. Slučajeva umorstava životinja bilo je i u Vukovaru. Obiteljski centar Vukovarsko-srijemske županije krajem rujna organizirao je okrugli stol Spriječimo nasilje među mladima na kome se čulo kako su više od 80 % djece i mladih nasilničkog ponašanja osobe muškog spola, više od 60 % u dobi su od 14 do 16 godina, a zabilježen je rast prekršajnih djela narušavanja javnog reda i mira tučom, svađom i vikom kao i rast intervencija policije. Jedna od preventivnih aktivnosti centra usmjerena je na rizičnu skupinu mladih (14-16 godina) organiziranjem javne tribine «23 sata! Još si vani?!» u studenom u Vinkovcima gdje je rečeno da je sve veći broj djece mlađe od 16 godina vani poslije 23 sata što zakon ne dopušta.

Semaforom protiv nasilja

Tragom narodne poslovice kako je bolje spriječiti nego liječiti, zanimalo nas je što škole čine u odgoju za nenasilno rješavanje sukoba. U OŠ Siniše Glavaševića provode se s učiteljima, učenicima i roditeljima dva programa prevencije i sprečavanja međuvršnjačkoga nasilja, Unicefov Mreža škola bez nasilja te CAP program. Škola se namjerava uključiti i u projekt zaštite od elektroničkoga zlostavljanja koje je sve učestalije.
Na ulaz u školu tabla je s upozorenjem da je to škola nulte tolerancije na nasilje, a oznaka ne znači da se u školi ne događaju nasilni incidenti, nego da se nasilje neće tolerirati i da će uslijediti odgovarajuća reakcija kojoj nije cilj kazniti počinitelja, već ga navesti da ispravi pogrešku, nadoknadi štetu i vlastitim trudom vrati samopoštovanje. Na školskim smo hodnicima vidjeli tri modela semafora na kojima su objedinjena školska pravila o ponašanju u slučaju pojave nasilja. Na crvenom svjetlu popis je zabrana, što nije dopušteno činiti, na žutom su savjeti, a na zelenom upute učenicima što trebaju učiniti dođe li do nasilja.
Slična pravila istaknuta su i na oglasnim pločama u razredima, no svaki razred ima vlastita pravila koja usvaja na početku školske godine. Učenici sami predlažu načine ponašanja i kazne za one koji ih ne poštuju, usuglase se, ispišu pravila, svi se učenici potpišu da prihvaćaju pravila i potom se ona primjenjuju. Težinu kazne za prekršaj ipak ostavljaju da odmjere razrednici.

Za kaznu nosi i tuđu torbu

Razgovarajući s učenicima 3. a razreda čuli smo da oni redovito svaki nasilni čin, a najčešće je riječ o naguravanju, psovanju ili vrijeđanju, prijave razrednici te upozore spornoga učenika da je dužan pridržavati se pravila. Svako rješavanje spora počinje isprikom za počinjeni čin, a neke od mogućih kazni su da počinitelj mora neko vrijeme sjediti u klupi sa žrtvom, pomagati joj u svakodnevnim školskim obvezama, kupiti uništeni predmet.…
Najteža je kazna nošenje tuđe školske torbe, a nju dobivaju samo dječaci ako povrijede djevojčice, rekao nam je jedan od učenika i dodao da je teško nositi i jednu torbu do kuće, a kamoli dvije. Uspiju li učenici i razrednica sami riješiti nastali problem, ne pozivaju roditelje i ne uključuju ih u rješavanje, u suprotnom slijedi poziv roditeljima da dođu na sat informacija. Učenici tvrde da uglavnom sve sami uspiju riješiti i da su potrebe za dolaskom roditelja rijetkost.
Slično smo čuli i u 2. a razredu. Njihove su specifične kazne zamjenjivanje radara u obavljanju poslova, pomaganje teti Miri u čišćenju razreda, sjedenje na mjestu za vrijeme velikoga odmora dok se druga djeca igraju, a isprika žrtvi može biti usmena ili pisana. Najveća ove godine zabilježena šteta bila je lomljenje olovke pa je počinitelj morao kupiti i pokloniti novu olovku.
U 6. a razredu, djeca su stara 12 godina, istaknuto je puno više pravila i kazni što je i očekivano budući da se nasilno ponašanje češće događa kod učenika u pubertetu. Tako je jedna od kazni za ismijavanje da počinitelj mora pjevati pred razredom pjesmu koju mu odredi ismijani učenik. Za izrečene uvrede ili psovke počinitelj je dužan tjedan dana uvrijeđenom učeniku dijeliti samo komplimente te u razredu održati predavanje o lijepom ponašanju, a može biti kažnjen i nošenjem torbe od učionice do učionice. Za pokušaj izoliranja nekoga učenika, to podrazumijeva i prestanak komuniciranja, počinitelj će sam sjediti na klupi za vrijeme izvođenja nastave tjelesne kulture dok se drugi učenici igraju te potom napisati sastav o svojim osjećajima dok je sjedio sam. Druga je kazna da mora sjediti u klupi s učenikom koga je pokušao izolirati i pomagati mu. Naguravanje i sudjelovanje u tučnjavi donosi dva tjedna sjedenja na klupi za vrijeme velikoga odmora, kupnju i poklanjanje žrtvi čokolade te držanje predavanja o opasnostima ozljeđivanja u tučnjavi. Učenici su nam rekli kako se svi pridržavaju pravila i prihvaćaju izrečenu kaznu jer su se potpisom i časnom riječju na početku školske godine obvezali da će se tako ponašati. Razrednica Branimira Barun, koja im predaje hrvatski jezik i povijest, kaže da učenici prihvate kaznu, ali da je ponekad potrebno s njima dodatno razgovarati što dade rezultata. Dodaje i da bi učenici dijelili i znatno oštrije kazne, da bi uveli i izbacivanje počinitelja iz škole, no na razrednicima je da takve kazne otklone.

Nasilnici se ne osjećaju krivima

- Provođenjem programa, u što su uključeni svi zaposlenici škole do spremačica i podvornika, broj počinjenih djela i težina počinjenja bitno su smanjeni. Pedagoške su mjere kažnjavanja odgovarajuće i daju rezultate. Nedavno smo imali slučaj da je učenik u školskoj kuhinji uzeo tuđu čokoladicu, potom se po pravilima ispričao i umjesto jedne donio dvije čokoladice oštećenoj učenici – priča Barun te dodaje da u težim slučajevima poziva roditelje pa i oni potpisuju izjavu da se ubuduće djelo neće ponoviti i potaknu učenika da prihvati kaznu. Ponekad uputi učenika na razgovor s psihologom i ravnateljicom koji imaju i obvezu obavijestiti nadležne institucije.
Kao školski psiholog već dvije godine radi Martina Pavković koja također tvrdi da je broj nasilnih činova smanjen, a najčešći su incidenti naguravanja. O nasilju doznaje od učenika koji uglavnom ne štite počinitelja, dođe joj se požaliti žrtva ili pristupe pojedinačno učenici nakon održanih radionica.
- Klasične su kazne izricanje opomene razrednika, razrednoga pa učiteljskoga vijeća, a krajnja je mjera premještanje učenika u drugu školu, obično najbližu, no takvu smo kaznu imali samo jednu prošle godine i za njenu provedbu potrebno je dobiti suglasnost ministarstva – kaže Pavković i priznaje da se nasilnici u razgovoru s njom uglavnom ne osjećaju krivima. Smatraju da im nanesena nepravda, da su izazvani i odgovornost za vlastiti postupak prebacuju na druge. Uzroci poremećaja u ponašanju različiti su, tvrdi, ponekad čak uvjetovani biološkim genetskim naslijeđem ili bolešću. Djeca odrastaju oponašajući odrasle, prvenstveno članove obitelji, pa ako su u okruženju gdje se sukobi rješavaju fizičkim obračunima, onda im takvo ponašanje može biti uzorom, smatra Pavković, pa je potrebno nasilnu djecu učiti nenasilnim metodama obrane i rješavanja sukoba, i njima je kao i žrtvama potreban pomoć

Sramio se oca

Jedan od inovativnih programa prevencije nasilja američki je CAP program koji se provodi u još 18 država, tako već 10 godina i u Hrvatskoj gdje je od nadležnoga ministarstva dobio potrebne certifikate. Cilj je edukacije naučiti mlade kako zlostavljačima reći ne i suprotstaviti im se. Za CAP program Pavković kaže da je dobar jer uči dijete kako se postaviti i ponašati u slučaju opasnosti od nasilja, a najugroženija su slabija djeca pa ih treba učiti kako reagirati.
Ružica Sabo, koordinatorica CAP programa za područje naše županije, kaže da 6 godina besplatno provode programe prevencije nasilja u spomenutoj školi, ali i da su obučene CAP voditeljice prevalile 700 kilometara obilazeći druge škole, čak do Tovarnika, Šarengrada, Lovasa, Mirkovaca i Bobote, te su im potrebna sredstva za putovanja, tiskanje brošura, izradu radnih listića... Gorana Hitrec, glavna voditeljica CAP programa na razini Hrvatske, zatražila je u lipnju od gradskih vlasti 13.184 kune za provedbu započetih projekata u Vukovaru, ranije su dio sredstava i dobivali, no odgovor još nije stigao. Udruga roditelja Korak po korak ponudila je gradskim vlastima da s 67.208 kuna financiraju provođenje Prevencije zlostavljanja djece i mladih primjenom osnovnog i Teen CAP programa u 6 vukovarskih osnovnih škola u što je uključeno oko 1.500 osoba, od toga 48 učitelja. Kako je rok za predaju dokumentacije bio 1. studenoga, još se nadaju pozitivnom rješenju. Inače sada svaka vukovarska škola ima CAP tim, a samo u OŠ S. Glavaševića ima 8 CAP pomagača.
Nasilja je među djecom uvijek bilo i bit će ga, rekao nam je stariji učitelj koji je želio ostati anoniman. Nitko ga neće iskorijeniti, ali na učiteljima je da traže načine kako zaštiti djecu žrtve i pomagati kako žrtvama tako i nasilnicima jer oni uglavnom dolaze iz nesređenih obitelji.
- Imao sam tijekom 32 godine rada u školi puno problematičnih učenika u razredu, ali kad god sam upoznao njihove roditelje, zaključio sam da su djeca bolja od roditelja. Jedan se takav učenik petoga razreda oglušivao na moje pozive da mu otac dođe u školu. Zabranio sam mu da dolazi na nastavu dok ne upoznam oca. Kada se otac konačno pojavio, dijete re rasplakalo i pobjeglo. Bilo ga je sram da mu kolege učenici vide oca pijanca. Možda postoji obitelj u kojoj se roditelji dobro ponašaju a dijete ne, ali ja ju nisam upoznao – tvrdi taj učitelj koji smatra da je i nekim roditeljima potrebna pomoć u odgoju djece, da nismo samim činom postajanja roditeljima stekli i odgojne vještine, da treba učiti kako biti bolji roditelj.
Milan Paun